Na kortini dinarskog planinskog lanca, već na Klisu, razdvajala se stoljećima tjeskoba hrapavog bespuća unutrašnjosti Dalmacije od morskih širina po kojima se ide u bijeli svijet.
Doživljaj oproštaja od tanke crte Dalmacije što se rastegla pod bilom planina koje u pogledu s mora izgledaju kao Atlasova braća, postavljaju ne bez poetske jeze deseci putopisaca. Odrediti kulturne nazivnike Zagore i danas je teško, jer su antropološke stvari šireg dalmatinskog zaleđa još uvijek često percipirane optikom renesansne idile ili prosvjetiteljskog cinizma, romantičnog i preporodnog pretjerivanja.
Tu je život nakon sloma feudalnog srednjovjekovlja kretao toliko puta ispočetka, a kasnijim se promatračima činilo da narodni običaji sežu u neku nepomućenu prapovijest u kojoj šutnja krša na visoravni prema Promini, iza Biokova, klokot živih voda Zrmanje, Krke, Čikole i Cetine, i treperenje klasja na Petrovom, Hrvatačkom i Vrgoračkom polju, na debelim zemljama uz Strmicu i Sinj stvara idealistički okvir za lijep obraz, veselo srce i iskren moral tamošnjih žitelja, o ćemu pišu, svak iz svoga kuta, opat Fortis i Ivan Lovrić u barokno doba, ne tako davno Dinko Šimunović i Ivan Raos, danas Ivan Aralica.
Dalmacija dolazi od imena kojim su Rimljani početkom 1. st. poslije Krista nazvali svoju provinciju Illyricum (prvobitno Delmatia – npr. u Plinija i Diona) po ratobornoj plemenskoj zajednici Delmata koji se u povijesnim vrelima spominju na području između rijeke Krke i Cetine, nazvani tako po svom glavnom gradu Delminiumu, čije se ime očuvalo u imenu polja Dumno ili Duvno (oko današnjeg Tomislavgrada).
Delmati su im pružali tolik otpor da su ih Rimljani poistovjećivali s drugim plemenima u regiji, što opravdava i znatno širi opseg granica koji je spomenuta provincija imala u usporedbi s izvornim delmatskim. njihovo ime, koliko i tisuće kamenih gomila, na kopnu i otocima, upućuje na njihovo glavno zanimanje: Delm, Dalm u staroilirskom znači – pastir, stado, ovca; otud Delminium = mjesto paše, pašnjak, a delme – dalme još i danas na albanskom jeziku znači ovca.
Bili su međutim i glasoviti pomorci, gusari, a čitav teritorij ilirika na izmaku antike bit će Rimu što je Prusija u 19. st. Njemačkoj – rasadnik vojnika i careva koji su, poput Dioklecijana, pokušavali obnoviti strogu disciplinu i izvorne rimske vrline.
Na području zagorske Dalmacije ispisane su neke od najznačajnijih stramnica hrvatske povijesti 9 – 11. stoljeća, o ćemu svjedoče sačuvani spomenici od izvora do ušća Cetine. Teritorijalni okviri Dalmacije znatno su se mijenjali, pa tako i njenog zagorskog dijela, osobito prema planinskom zaleđu. Na tom su se prostoru, na izmaku srednjeg vijeka, tijekom dva i pol stoljeća dodiriviali kršćanski i islamski duhovni pojasi.
Najveći dio Zagore Splitsko-dalmatinske županije čini nekadašnja jezgra tzv. Dalmatinske krajine – krajevi kontinentalne Dalmacije koji nekoć bijahu središte hrvatske državnosti, s Kninom, Sinjem, Imotskim, Klisom i Makarskim primorjem, potom od početka 16. st. pod Osmanlijama, a nakon mletačko-turskih ratova u 17. i početkom 18. stoljeća priključeni mletačkim posjedima u Dalmaciji. U tim je ratovima važnu riječ vodilo domaće pučanstvo pod vodstvom svojih serdara, harambaša i knezova. Novom demarkacijskom linijom (1699) Dalmacija je prema Turskoj okolčena nizom strateških točaka i utvrđenja od Zvonigrada, preko Knina, Vrlike, Sinja, Zadvarja, Vrgorca, do Čitluka na Neretvi. u novim ratnim operacijama 1714 – 1718. Turci su se (osvojivši Peloponez) morali u zaleđu hrvatske obale odreći i Strmice, trilja, Imotske krajine. Nova linija razgraničenja (1721) dala je unutrašnjosti Dalmacije oblik koji ima danas.
Autor: Joško Belamarić
Izvor: Kulturno-povijesni vodič Zagore, izdavač Turistička zajednica županije splitsko-dalmatinske
